Obrazovna politika i učenje jezika
„DVOJEZIČNOŠĆU KA BOLJIM ZNANJIMA IZ MATEMATIKE!“

Odrastajući odmalena uz dva jezika, djeca razvijaju svoje jezičke kompetencije, ali i na ostalim poljima njihove kognitivne sposobnosti jačaju, primjerice u matematici. Zašto je potrebna promjena paradigme i na koji način ona može uspjeti, objašnjavaju nam prof. dr. M. Sambanis i prof. dr. H. Böttger.

​Gospodine Böttger, u Njemačkoj se govori njemački i zbog toga sva djeca u školi moraju prvo naučiti njemački jezik. Zar se to ne podrazumijeva samo po sebi?

Heiner Böttger: Mi u Njemačkoj se često pravimo kao da sva djeca najprije nauče njemački jezik. Ali, prvi jezik u pravilu je maternji jezik, a to nije uvijek njemački. Lingvistica Rita Franceschini je, postupkom medicinskog snimanja, utvrdila da djeca koja odrastaju dvojezično već sa dva mjeseca starosti – što znači prije razvoja govora – znaju da postoji nešto kao jezik tate i mame. Naravno, ona taj jezik ne mogu imenovati, ali se u mozgu pojavljuju razni akcioni potencijali u trenutku kada roditelji govore svojim jezikom. Prema mišljenju Franceschini, pod dvojezičnim odrastanjem podrazumijevamo i situaciju kada je u porodici, pored standardnog njemačkog jezika, prisutan i govor na nekom jako izraženom dijalektu, kao što je švicarski njemački.

Šta znači takva višejezičnost?

Michaela Sambanis: U pojedinim krajevima Njemačke postoji i nastava na maternjem jeziku, primjerice tamo gdje živi mnogo djece turskog ili grčkog porijekla. Ta djeca imaju jednom ili dva puta sedmično nastavu na svom maternjem jeziku, da ga ne bi zaboravili, a prije svega da bi naučili pisati i čitati na tom jeziku. Međutim, ti jezici u pravilu ostaju odvojeni od jezika kojeg koriste u školi i stranih jezika koje tamo uče. To predstavlja problem, jer se poticaj za učenja jezika mora odvijati na razini preklapanja, te se mora integrirati i u druge školske predmete, kako bi se višejezičnost povezala sa različitim aktivnostima.

Heiner Böttger: Ne priznavati višejezičnost ove djece, znači odvojiti ih od njihove kulture i doprinijeti njihovom jezičkom osiromašenju, jer se kognitivni razvoj već desio stjecanjem maternjeg jezika. Djeci je potreban jezik s kojim će upoređivati ostale jezike, a to je maternji jezik. Bitno je da se na tom jeziku čita, te da se izvodi nastava ili neke druge aktivnosti i na tom jeziku. Ako se to radi, onda se, na temelju nedavno sprovedenih istraživanja, može ustvrditi sljedeće: ova djeca su potencijalno – u usporedbi sa djecom koja odrastaju jednojezično – bolji u učenju jezika, a prema našim saznanjima, u prosjeku i bolji matematičari. 

Samo trenutak, kažete da su bilingvalna djeca potencijalno bolja u matematici od jednojezične djece?

Professor Heiner Böttger | © Böttger Heiner Böttger: Da, do ovog rezultata došao sam sprovodeći naučni projekat „Učiti na dva jezika – Dvojezična osnovna škola Bavarska“. U okviru ovog projekta, djeca su od prvog razreda učila i uče na dva jezika – njemačkom i engleskom i imaju otprilike devet do jedanaest časova predmetne nastave na stranom jeziku. Tokom pet godina sprovodili smo usporedne testove iz matematike, njemačkog i engleskog , kako bismo provjerili rezultate koje ova djeca ostvaruju u odnosu na djecu iz cijele Njemačke.

Kakvi su rezultati?
 
Heiner Böttger: Iako su djeca imala oko 9 časova manje nastave na njemačkom jeziku, nisu pokazala lošije rezultate iz predmeta njemački jezik. Dapače - učenje na dva jezika povećava jezički senzibilitet i kapacitet. Osim toga, ova su djeca imala bolje rezultate iz matematike. Standardizirani usporedni test DEMAT pokazao je bolje rezultate u odnosu na državni prosjek, i to ne malo bolje, nego značajno bolje rezultate.
 
Kako to objašnjavate sa neurološkog stanovišta?
 
Heiner Böttger: To je povezano sa plastičnošću mozga, dakle sa građom i jačanjem neuronskih struktura, usljed povećanih zahtjeva prilikom prerade oba jezika i bržeg kognitivnog razvoja koji je posljedica toga. Pritom je potpuno svejedno o koja dva jezika se radi: njemačkom i poljskom, standardnom njemačkom i švicarskom njemačkom – dvojezično okruženje vodi ka većoj kognitivnoj sposobnosti i posljedično ka tome da su djeca bolja i u matematici.

Postoji li rizik da su djeca preopterećena, upravo kod složenijih jezika?
 
Univ.Prof. Dr. Michaela Sambanis | © Sambanis Michaela Sambanis: U okviru projekta u jednoj osnovnoj školi koristili smo iste sadržaje i iste akcione forme na engleskom i francuskom jeziku. Nije primijećeno preopterećenje zbog upotrebe francuskog. Djeca su čak bila u stanju kompleksnije se izražavati, nego na engleskom jeziku. Naravno da je francuski jezik za dječji mozak u početku veliki izazov, primjerice postojanje dva člana „un“ i „une“, umjesto samo jednog „a“. Ali, ako se sadržaji obrađuju metodički primjereno uzrastu, mozak to rado prerađuje i koristi. Uz ispravnu metodu, mladi učenici mogu stati pred takav izazov, ovladati njime i koristiti ga za dalji rast.  Dakle, uz višejezičnost do boljih kognitivnih sposobnosti. Šta bi se moralo promijeniti u obrazovnom sistemu, kako bi se ova spoznaja primijenila i u praksi?
 
Heiner Böttger: Ovaj prevaziđeni sistem osnovne, srednje i više škole, čak i ako ga drukčije zovete, tvrdoglavo se drži. To je hijerarhijski ustrojeni obrazovni sistem koji još uvijek u velikoj mjeri separira, razvrstava u krute kategorije i već od ranog uzrasta ne daje ravnopravne obrazovne šanse. Čak i podjela djece u razrede prema uzrastu zapravo je već odavno neopravdana, prema naučnim saznanjima.
Potrebna nam je promjena paradigme, a to počinje već u vrtiću. Međutim, kakvo je obrazovanje odgojiteljica i odgojitelja? Nakon završenog specijalnog, fakultetskog ili nekog drugog visokoškolskog obrazovanja, morali bi više znati, više moći i na bolji način integrirati jezike. Pritom bi takav program morao obuhvatiti neku posebnu jezičko-didaktičku izobrazbu koja omogućava dvojezičnu skrb nad djecom.

Da li bi se i izobrazba nastavnica i nastavnika morala promijeniti, da bi bili u stanju nositi se sa višejezičnošću?
 
Heiner Böttger: Da, ali to se ne dešava. Zapravo bi svo nastavno osoblje moralo steći kompetencije za njemački kao drugi ili kao strani jezik. Pa i zbog toga, kako bi i sami, kao Nijemci, mogli objasniti i podučavati vlastiti jezik. Morali bismo osposobiti nastavnike da puno ranije počnu razvijati i primjenjivati drugačije, individualne formate zadataka i za to odgovarajuće formate testova. Ono što trenutno radimo je da učenicima svo znanje prenosimo veoma eksplicitno i onda to ispitujemo tekstovima sa prazninama. Kad to kažem, malo pretjerujem, ali u didaktici to moramo ponekad raditi. Školski zadaci uglavnom testiraju i ocjenjuju reproduktivno zanje. Kreativnost? Transfer? Za to bi bili potrebni potpuno drukčiji formati zadataka koji su implicitni i koji omogućavaju vlastitu performansu. Ali, mi se još uvijek prečesto držimo starih, naizgled isprobanih formi provjere znanja.
 
Sistem, obrazovanje, formati zadataka i testova – šta je još neophodno za promjenu paradigme?
 
Heiner Böttger: Ključ svega su roditelji. Roditelji se ne uključuju, ne objašnjava im se da bi za njihovu djecu učenje dva jezika bilo dobro. Stoga prava promjena paradigme trenutno nije ni na vidiku. Mi bismo znali kako sve treba izgledati u praksi, ali još uvijek ne možemo prenijeti ova saznanja na društvenu razinu. Izuzetak i veliki uspjeh predstavlja dvojezična osnovna škola u Bavarskoj koja je u međuvremenu institucionalizirana kao ključni element, što zaista predstavlja pravi kvantni skok.

Michaela Sambanis: Trenutno je cijela nacija okrenuta ka virolozima. Nadam se da će neko uskoro reći: čovječe, pa ima i onih koji se bave istraživanjem didaktike. Dajte da i njih čujemo i ozbiljno shvatimo!

Partner u intervjuu:

Heiner Böttger je profesor didaktike engleskog jezika na Katoličkom univerzitetu Eichstätt-Ingolstadt. Njegov fokus rada trenutno je na višejezičnosti i neurološkom razvoju jezičkih sposobnosti.

​Partnerica u intervjuu:

Univerzitetska profesorica dr. Michaela Sambanis je redovna profesorica na Katedri za didaktiku engleskog jezika Slobodnog univerziteta u Berlinu. U svom radu spaja neuroznanost sa didaktikom i otkriva načine praktične primjene stečenih znanja.