100. rođendan Ingeborg Bahman
Poezijom protiv šutnje

Ingeborg Bachmann već se svojom prvom knjigom uzdigla do statusa slavne književnice poslijeratne književnosti. Povodom njezinog stotog rođendana Beate Tröger donosi osvrt na zbirku poezije „Oročeno vrijeme“, u kojoj se pjesnikinja ne suprotstavlja samo nepreciznosti jezika, već i odlučno ustaje protiv šutnje o ratu, zločinima i krivnji.

Beate Tröger

Ingeborg Bachmann rano je počela tragati za vlastitim, preciznim jezikom. Iz te su potrage na početku njezina stvaralaštva proizašle pjesme objavljene 1953. pod naslovom Die gestundete Zeit - Oročeno vrijeme . 26. prosinca 1952., tada dvadesetšestogodišnja autorica piše zašto joj olako shvaćanje jezika i prepoznavanje jednih te istih izraza u govoru drugih umanjuje vlastitu spremnost za progovoranje: „Mislim da je razlog tomu taj što nas olako shvaćanje jezika prebrzo zavede na igru i neobveznost, pa čak i nepreciznost.”

Kako izreći neizrecivo

Takav skrupulozan pogled na jezik nije ograničen samo na poeziju Ingeborg Bachmann. Štoviše, njezino je cjelokupno djelo prožeto jezičnom tjeskobom, koja proizlazi iz težnje da ne slijedi provjerene obrasce i misli samo pretače u što ljepše rečenice, nego želi pronaći originalne slike kako bi neizrecivo učinila izrecivim.

Taj njezin zahtjev za novim, neokaljanim jezikom, zacijelo je i jedan od razloga zbog kojih su pjesme Ingeborg Bachmann i danas, više od sedamdeset godina nakon prvog izdanja Oročenog vremena, i dalje aktualne i bezvremene. Stihovi poput onih iz posljednje četiri strofe „Psalma“ to osobito jasno pokazuju: Ovdje progovara glas koji želi „Reći tamno“, kako glasi naslov jedne druge pjesme iz zbirke. Stoga ne čudi što je Alfred Andersch, urednik Oročenog vremena, u srpnju 1953. Autorici napisao: “Sad sam više no ikad uvjeren da će objava ove knjige izazvati pravu lavinu […]. Jer Vaše pjesme ne zasljepljuju, već polako prodiru do srži.“

Od Grupe 47 do zvijezde poslijeratne književnosti

Oročeno vrijemenije samo prva zbirka pjesama Ingeborg Bachmann, nego i njezina prva samostalna publikacija uopće. Zbirka se sastoji od uvodne pjesme, svojevrsnog gesla, 23 pjesme podijeljene u tri cjeline, te „Monologa kneza Miškina za balet ‘Idiot’”, a objavljena je u ediciji „studio frankfurt“ Frankfurtske nakladničke kuće, u kojoj je Andersch radio kao urednik. Međutim, prvome izdanju sudbina nije bila naklonjena, jer nakladnik je još prije objavljivanja knjige proglasio stečaj. Unatoč tomu, Andersch je bio u pravu: uspjeh pjesama bio je nezadrživ. Uslijedila su nova izdanjaOročenog vremena, kojima se Ingeborg Bachmann nastavila uspinjati do statusa zvijezde njemačke poslijeratne književnosti. Godine 1952. u Niendorfu je čitala na skupu Grupe 47, koja ju je u ljeto 1953. ovjenčala književnom nagradom.

U kanon nije ušla samo jedna, već nekoliko pjesama iz zbirke Oročeno vrijeme, a neke od njih dospjele su i u školske udžbenike: „Velik teret“, „Jesenji manevar“, „Sve dane“, kao i naslovna pjesma. Analitičkim pogledom na njih brzo se otkriva čuvena preciznost jezika Ingeborg Bachmann. Primjerice, kružna struktura naslovne pjesme „Oročeno vrijeme“, koja počinje i završava stihom „Teži dolaze dani“. Zamislimo li pritom kazaljke sata koje mjere „oročeno vrijeme“, način na koji Bachmann jezikom prenosi vječno vraćanje istoga i svijest o prolaznosti djeluje osobito snažno. Ozračje dodatno pojačava napetost u pjesmi, pogotovo ako je pročitate više puta i pri svakom ponovnom čitanju uistinu osjetite prolaznost vremena.

Obraćanjem na „ti“ u pjesmi, koje se može shvatiti i kao obraćanje samoj sebi, kako pjesma odmiče, postaje sve grublje. Stihovi koji su isprva oblikovani kao tvrdnje, postupno se pretvaraju u zapovijedi, pa tako „Uskoro ćeš morati zavezati cipelu / i potjerati pse natrag u obore“, na kraju postaje: „Zaveži cipelu. / Pognaj pse. / Baci ribe u more. / Pogasi vučike! // Teži dolaze dani.“
(Prijevod na hrvatski: Truda Stamać, u: Ingeborg Bachmann, "U oluji ruža", MeandarMedia, Zagreb 2014.)

Nove riječi za stvarnost

Iz Oročenog vremena progovara jezik koji je istodobno i osjećajan i poetski, onakav kakav je Ingeborg Bachmann u poeziji smatrala jedinim mogućim, što je 1954. U jednom članku opisala sljedećim riječima: „Mislim da […] oni koji pišu pjesme u pamćenje polažu formule, čudnovate stare riječi za kamen i list povezane ili razorene novim riječima, novim znakovima za stvarnost“.

Pročitamo li autobiografske zapise Ingeborg Bachmann Senza Casa, objavljene 2024., bit će nam jasno kako je pjesnikinji stalo do nečega drugog, a ne degradiranja pjesama u instrumente apstraktnog mišljenja. Nakon što je dovršila svoju drugu i posljednju zbirku pjesama, Anrufung des Großen Bären - Dozivanje Velikog medvjeda(iz 1956., 29. kolovoza piše: „Zbirka pjesama dovršena je taman prije nego što ju je uspjelo ugroziti mišljenje. Sad je mišljenje postalo neizbježno.“

Slikovitost pjesama Ingeborg Bachmann stoga nije ona koja svoju dojmljivost duguje nekom uvježbanom, rutinskom stavu. Naprotiv, pjesnikinja kroz njih doista progovara kao vidjelica, u smislu da kroz njezin jezik progovara nešto što je veće od njezina subjektivnog opažanja.

Kako se Bachmann riječima borila protiv prešućivanja nacističkih zločina

U pjesmama Ingeborg Bachmann nema mjesta za rutinsko mišljenje. Naprotiv, cilj im je – kako sama piše – da „ljepotom progovaraju o nečistome“, ili možda i da se poezijom razbije šutnja koja je nakon završetka Drugoga svjetskog rata vladala u Njemačkoj i Austriji, u kojima su se pokušavali prešutjeti i zataškati grijesi iz prošlosti. Možda je upravo i autoričina patnja zbog te šutnje ono čemu se suprotstavlja svojim pjesmama – jezikom koji doduše razbija tu šutnju, ali je i sam neprestano izložen opasnosti povlačenja u nijemost. Ovakvi su stihovi pobuna protiv društva u kojemu su oduševljenje ratom i sudjelovanje tolikih ljudi u organiziranom masovnom istrebljivanju Židova itekako ostavili traga i povijesnu krivnju učinili prisutnom, ali u kojemu je izostalo istinsko suočavanje s njom.

O žalosnoj aktualnosti pjesama Ingeborg Bachmann

Pjesme Ingeborg Bachmann svojim su kritičkim nabojem prodrmale taj sablasni jezični krajolik, utemeljen na ubojstvu, ruševinama, ranama i uništenju, a istodobno su prožete pozivom na novi početak i nastavak života. Skladatelj Hans Werner Henze, prijatelj književnice, pisao joj je: “U ovim novim pjesmama ima nečega alarmantnog, skandaloznog, zbunjujućeg, zastrašujućeg. Ako tako nastaviš, naći ćeš se u središtu najvećih skandala, htjela ti to ili ne.“ Međutim, upravo je to izostalo. U ta su se teška i olovna vremena savršeno uklopili i uznemirujuće jasni stihovi poput ovih: Svojim se pjesama Ingeborg Bachmann suočava s očevim članstvom u NSDAP-u i njegovom ulogom na Istočnom frontu tijekom Drugog svjetskog rata – o čemu se u obitelji nije razgovaralo. Autorica se rano počela baviti fašizmom, koji je i dalje tinjao, i genocidom nad Židovima, a zbog uporne šutnje o tim temama svoj je život u Austriji i Njemačkoj jedva podnosila. Iz današnje perspektive, sve te alarmantne, skandalozne, zbunjujuće i zastrašujuće teme iz Odgođenog vremena na neki su način i dalje prisutne, a aktualnost zbirke pjesama i dalje je frapantna, osobito u svjetlu fašističkih tendencija kojima je obilježeno i naše doba.
U našoj digitalnoj knjižnici Onleihe otkrijte bogat izbor knjiga i audio knjiga Ingeborg Bachmann, kao i djela o njoj:  Pregled svih naslova.