Brutalistička arhitektura
Povratak betonu

Brutalistička arhitektura uglavnom je na lošem glasu – važi za sivu, grubu i nehumanu. Ali to se polako menja, jer se betonska čudovišta iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka mogu posmatrati i na sasvim drugačiji način: kao uzbudljiva, direkna i hrabra arehitektonska ostvarenja.
„Na ovim zgradama ništa nije neautentično. One otvoreno pokazuju materijal od koga su sazidane, svejedno da li je to beton, cigla ili čelik. Kod njih niišta ne odzvanja tupo, kao kod ovih današnjih izolacionih fasada. Nema tu maskiranja, ulepšavanja i pretvaranja. To je neposedna i iskrena arhitektura”, kaže Oliver Elser, ljubitelj brutalističke arhitekture i kustos Nemačkog muzeja arhitekture u Frankfurtu na Majni.
Crkva Svete Trojice u Lajpcigu | Građevinska akademija NDR-a | Foto: Uwe Pilz
Izgradnja brutalističkih zdanja počela je pedesetih godina prošlog veka, prvo u Velikoj Britaniji, da bi se potom odatle proširila i na druge zemlje. Ovaj stil bio je reakcija na jednoobrazne staklene i rešetkase fasade poratne arhitekture.
Brutalizam je više stav nego stil, kaže Oliver Elser. Njegovo izražajno sredstvo je sirovi beton (béton brut). Ivice, čelični elementi i rupe u drvenim oplatama za beton kod brutalističkih građevina ostaju neomalterisane, pa tako i vidljive.
SPEKTAKULARNE CRKVE
Među brutalističkim građevinama upadljivo je mnogo crkava. U njih se ubraja i Marijina katedrala Gottfrieda Böhma u četvrti Neviges u gradu Felbertu u pokrajini Severna Rajna i Vestfalija. To je spektakularna betonska konstrukcija nalik šatorima uguranim jedan od drugi, u koju može stati čak 6 000 vernika. Valja svakako pomenuti i Crkvu svete Agnije Rimske Wernera Düttmanna u Berlinu, koja kao da se sastoji od nekoliko zatvorenih blokova, a danas se koristi kao galerija. A tu su i betonska kupola Crkve Don Boska Thomasa Wechsa u Augsburgu i nekadašnja prepozitura Crkve Svetog Trojstva u Lajpcigu, koju je projektovala Građevinska akademija Nemačke Demokratske Republike.
MONUMENTALNA FABRIKA ZNANJA
Zgrada Rurskog univerziteta u Bohumu podignuta je između 1963. i 1970. godine, kao svetionik demokratske ofanzive u školstvu i visokom školstvu. Sedište ovog univerziteta arhitekta Helmut Hentrich zamislio je kao „luku u moru znanja”. Kompleks se sastoji od 13 oblakodera od armiranog betona, visokih devet spratova i dužine po 100 metara. Oni simbolizuju prekookeanske parobrode koji su nekad pristajali u bohumskoj luci. Ispod ovih solitera vode kilomentri i kilometri podzemnih garaža, a do brojnih međunivoa stiže se stepeništima i natkriljenim hodnicima.Rurski univerzitet ima 41 000 studenata, i nisu baš svi oni zadovoljni ovakvom zgradom. Poznate nemačke dnevne novine Die Welt univerzitetski kompleks u Bohumu nazvale su čak „impresivno odbojnom fabrikom znanja”.

TALASI OBNOVLJENOG INTERESOVANJA
Nema sumnje da su sivi brutalistički kolosi vrlo upečatljivi fotografski motivi. Da li se, međutim, u njima može dobro stanovati, učiti i raditi? „Može, i to odlično”, tvrdi stručnjak za brutalističku arhitekturu Oliver Elser, navodeći kao primer Centar Barbikan u Londonu ili Olimpijsko selo u Minhenu, koje je u međuvremenu izuzetno popularno. „Kvalitet brutalističke arhitekture leži u njenoj drastičnosti i direktnosti, i mi upravo sada iznova otkrivamo dobre strane toga.”To prema Elserovom mišljenju ne važi samo za društvene mreže, foto-monografije i arhitektonske kongrese. Elser smatra da sve veći broj vlasnika i korisnika brutalističkih građevina prepoznaje i ceni vrednost ovih impozantnih i ogljenih zdanja. Zasluga za to jednim delom pripada i aktuelnom talasu obnovljenog interesovanja za brutalizam. Takvi su talasi tipični za istoriju arhitekture, pa tako, između ostalog, danas vlada prava jagma za kućama iz doba nemačkog industrijskog buma sredinom 19. veka, dok su ih između 1920. i 1970. svi izbegavali.


